Hmelj

Šišarke su jajaste, dugačke 3-4, a široke 2 cm, pljosnate, toplog i gorkog okusa, ugodnog i aromatičnog mirisa na valerijansku kiselinu. Lijepe se za prste. Sadrže tanine, pektine, kalijeve soli i lupulin koji je najvažniji sastojak. Lupulin sadrži oko 50 % smole i eteričnog ulja, voska, tanina i sl.

Eterično ulje je lako i vrlo aromatično. Ulje se uglavnom sadrži od mircena, humulena, estera mircenola sa valerijanskom, octenom i maslačnom kiselinom. Smola lupulina konzervira te sprječava razvoj mliječno-kiselih bakterija, eterično ulje mu daje ugodan miris, gorke tvari gorčinu, a tanin bistri.
Kao lijek upotrebljava se samo uzgajani hmelj. Bere se u rujnu po suhom i lijepom vremenu i brzo suši. Dobro osušen hmelj ima lijepu zelenu boju.

Rimski pisac Plinije je još u 1.stoljeću opisao hmelj kao popularnu vrtnu biljku i povrće: u proljeće su se mladi izdanci prodavali na tržnici, a pripremali su ih kao šparogu. Od 8.stoljeća širom Europe se upotrebljava za pravljenje piva zbog toga što bistri, aromatizira i konzervira. U medicini se koristi od početka 19.stoljeća.

Hmelj je odličan prirodni sedativ, pa se stoga koristi za umirenje živčanog sustava i rješavanje problema nesanice. Olakšava nervozu, nemir i stres. U tu svrhu se u nekim zemljama hmeljem pune jastuci i popluni u bolnicama za živčane bolesti. Hmelj je poznat i kao amurum, te se često koristi kod nedostatka apetita.

Osim toga zbog gorkih tvari koje sadrži prirodna je pomoć kod probavnih tegoba.